Što bi se dogodilo da besmrtna ljubav Romea i Julije nije završila tragedijom? Što da su karizmatični veronski ljubavnici preživjeli svoju tragičnu sudbinu koju im je odredio Shakespeare, pobjegli i uspjeli sačuvati glave i svoj brak? Bi li živjeli dugo i sretno kako nalažu bajke?

Kishonova drama Bila je to ševa igra se upravo općim mjestima klasika svjetske književnosti ispisujući nastavak najromantičnije priče svih vremena, one o veronskim ljubavnicima. Romeo i Julija u ovoj su verziji preživjeli tragičnu pogibiju, pa Kishona zanima ono što se zapravo događa nakon kraja svake romantične bajke koja tvrdi: živjeli su dugo i sretno. Prošlo je trideset godina od dramatičnog događaja, veronski ljubavnici sad su zreli sredovječni ljudi, a fatalna ljubav pretvorila se u svakodnevnu rutinu. Živjeli su, dakle, kako bajka i nalaže, dugo, ali koliko  žive sretno sasvim je druga priča. Ljubav o kojoj govori Kishon daleko je od idealne što ju je veličao Shakespeare isto onoliko koliko su ideali našeg vremena daleko od ideala elizabetanske Engleske.

Romantični ljubavnici koji su izgovorili neke od najljepših ljubavnih stihova sad vrijeme provode u sitnim bračnim svađama, prisjećaju se onih (navodno) lijepih dana – premda se oko toga što se točno događalo ne mogu složiti - i žive na socijalnoj margini. Plod njihove opjevane ljubavi izrastao je u problematičnu tinejdžericu, a život sigurno nije ono o čemu su maštali pod jednim veronskim balkonom.

No, virovitička produkcija ne bavi se velikim pitanjima, ne tuguje nad sudbinom svijeta i nerealiziranim snovima, ona se pretvara u urnebesnu farsu u kojoj se smijemo zapravo tragičnoj situaciji u kojoj veličanstveni ideali postaju otužno banalna realnost. Romeo je postao učitelj baleta, Julija domaćica, a sjećanje na njihove romantične dane svodi se na raspravu koja je ptica pjevala u njihovoj prvoj noći, ševa ili ipak slavuj. Oni, naravno znaju i krivca svoje tužne sudbine, to je sam Shakespeare – još jedan karakter u Kishonovoj drami - koji je idealizirao njihovu ljubav i postavio im preteške zadatke održavanja slike savršenog svijeta.

I baš onako kako se Kishon igra vremenima, miješajući ono Shakespeareovo i današnje, tako i virovitička predstava unosi suvremenost u komad, a kako se slavni humorist igra engleskim bardom, tako se virovitički glumci poigravaju njegovom dramom. Jer, cijeli svijet je pozornica, pa zašto se onda na njoj ne bismo poigrali bez ikakvog romantiziranja i idealiziranja velikih emocija.

Kad smo se već silom prilika našli na otužnoj pozornici svakodnevnog života zašto se onda ne bismo poslužili jedinim sredstvom koje nam protiv frustrirajuće realnosti preostaje – smijehom!

Jasen Boko

Ephraim Kishon
Riječ redatelja