Praizvedba za ovu priliku posebno naručenog teksta Ivana Vidića, našeg kontroverznog dramatičara koji se ne srami progovoriti o post-ratnoj, tajkunskoj stvarnosti projekt je začudne originalnosti. Osim što će po prvi put u Hrvatskoj režirati jedan od najzanimljivijih mladih europskih redatelja, Litvanac Cezaris Graužinis, projekt je koprodukcija sa Slovenijom i Poljskom, jedinstvena u Hrvatskoj.
Zemlja nam je privatizacijom rasprodana i pokradena, ali kazalište je dosad o tome šutjelo, Vidić prvi ispituje zašto i kakve su posljedice toga. Život u sjeni banane originalan je scenski projekt: redatelj Cezaris Graužinis istovremeno je radio na dvije predstave, jednu s hrvatskom, drugu sa slovenskom glumačkom podjelom. Taj je rad rezultirao i trećom produkcijom: onom u kojoj će na sceni istovremeno biti i slovenski i hrvatski glumci.
Život u sjeni banane, tri produkcije u jednoj – gledatelji mogu gledati bilo koju ili sve tri - svojevrsni je scenski jam-session, dosad neviđen u kazalištu.
Život u sjeni banane ili gradnja vlastite utopije
U maštarijama mnogih ljudi kao sretno i od nevolja svijeta zaštićeno mjesto, pojavljuje se svojevrsna slika tropskog raja. Junaci mnogih filmova i knjiga, nakon kompliciranih i opasnih peripetija njihovih životnih priča, često već tipski završavaju uz zlaćane pješčane obale, u ležaljkama postavljenim u sjenu palmi s čašama koktela u ruci i „uživaju zasluženu vječnost“. Uspio im je bijeg u raj i zaslužili su konačni mir i sreću u dokolici.
Na jedno takvo mjesto postavio sam likove male, složne i zbijene tajkunske obitelji koja je naoko obavila svoje i sad je trenutak da se povuče na trajni zasluženi odmor. No tropski raj tek treba zasaditi u malom, zabačenom mjestu na obali, sa surovim krškim zaleđem; vlastitu – ne opću! – utopiju tek treba osmisliti, izgraditi.
U sivoj svakodnevici hrvatskih društvenih prilika, u potpunom kolapsu svih kulturnih i etičkih normi, svjedoci smo već godinama kako blistaju zvijezde uspješnih i bogatih ljudi, šireći svoj lažni sjaj u sumornu hrvatsku stvarnost. Peku za oči do suza, bolno iritiraju. I, u krajnjoj liniji, glava im baš nije sasvim sigurna u okolini koja ih mračno promatra, „kao da su joj nešto skrivili“.
Zašto onda ne otputuju u svoje tropske rajeve i zauvijek se ne izgube s očiju – sa svim pokradenim, otetim, često i u krvi stečenim – onima kojima su nešto skrivili i koji će im dovijeka biti prijetnja? Izbjegli su podmetnutim bombama i otmicama djece, noćnim zasjedama organiziranog kriminala i prozirnim igricama priglupog, slijepog pravosuđa, uspjeli su, zašto još uvijek ostaju?
Vjerojatno zato što ih repovi njihovih postupaka i poslova, veze i dugovi spram onih koji su ih postavili na mjesto gdje se nalaze, a koje su u međuvremenu postale neraskidive, čvršće od lanaca vezuju za tlo zemlje koju su poharali. Moraju ostati u banana-državi u kojoj nema banana, a svaki je tropski raj, mnogi će složiti, nekako nezamisliv bez palmi banana koje bacaju bogatu sjenu.
Zato ih najuporniji među njima pokušava zasaditi…
Da li će u tome i uspjeti, nije samo agrikulturno, već prvenstveno pitanje filozofske naravi: može li se utopijska sreća i mir zgrabiti, zaraditi, a da se sreća i mir prije toga ne zasluži, a utopija ne osmisli?
Ivan Vidić
Smrt među igračkama
Banane, ananasi, žvakaće, blue-jeans, razni Mickey Mousei... Zelene dolarske novčanice kojima možeš kupiti sve, čak i sreću...
... i mnoge druge slične stvari u vremenima moga sovjetskog djetinjstva bili su simboli nekakvog nedostižnog, boljeg svijeta, kojega smo naivno povezivali sa Sjedinjenim državama Amerike. Sad je taj bolji svijet ovdje. Došao je agresivno, napadajući. Kapitalizam ne beskompromisan u mijenjaju naših navika, morala, vjere... “Onaj koji umre s najviše igračaka – pobjeđuje“, viču novi arhanđeli. I, maraton je počeo.
Vjerujem da bi se priče poput ove koju nalazimo u najnovijoj Vidićevoj šokantnoj Banana groteski mogle događati ne samo u Hrvatskoj, nego u bilo kojoj istočno-europskoj zemlji u tranziciji iz bivšeg istočnog bloka u zapadnu uniju slobode i demokracije.
Mogao bih dramskim licima imena promijeniti u litvanska i postaviti cijelu situaciju u moju zemlju, tek s ponekim različitim naglaskom i ispuštanjem nekoliko nevažnih detalja. I priča bi, vjerujem, korespondirala s gledateljevim svježim i, možda, traumatičnim iskustvima ulaska u novu kapitalističku stvarnost, postizanja državne neovisnosti i... gubitka iste na tom putu.
Ulaskom u ovaj novi zapadni bolji svijet sve post-socijalističke zemlje susrele su se s buketom trauma zajedničkim svima. Osjeća se u zraku: nismo još dovoljno dobri, neorganizirani smo, nedovoljno smo demokratični, neproduktivni...
Moramo zaboraviti toliko stvari koje su bile i još su nam zajedničke i naučiti toliko novih... Moramo biti bolji! – to je podtekst koji osjećamo u političkoj propagandi današnjice.
Možemo ovo stanje usporediti s ulaskom u svijet odraslih. Svojim tekstom Ivan Vidić sarkastično upozorava: ova inicijacija može imati oblik silovanja. A to je provokacija koja udara barem u naš osjećaj ponosa.
Cezaris Graužinis
|
)
