Što reći o Držiću, o njegovih petsto godina života na hrvatskim scenama? Prigoda je to da ga se igra, da ga se upozna i  učini više za njega nego prijašnjih godina.

Svjesni smo da je jezik Držićevih djela pomalo nerazumljiv, čitao sam ih s rječnikom u ruci, ne vjerujete mi?!
Dobro navest ću neke riječi bez prijevoda, a vi vidite što znače: štropijao, provu, spendžao, tovernijarom, boljahote, pendin, giribici...

Sigurno je da  malo ljudi čita Držića, da ga razumije, o mladim ljudima da i ne govorimo, u ovo vrijeme svega i svačega, kada je čitanje knjiga, ovakvih knjiga, na posljednjem mjestu.

Ovaj je Držić nastajao kroz niz adaptacija, prilagodbi koje sam radio, da bi zadnja nastala kao mješavina svih tih  i najstojanja glumaca, Mice, Igora, Košija i Tone, te njihove volje i želje da se napravi „razumljivi„ Držić za sve, a naročito za one koji ga ne žele, niti  će ga čitati. Ušli smo na nekin način u demontažu Držića, u želji da ga učinimo svima pristupačnim, da postane, ako smijem tako kazati, omiljen, dostupan, u igri veseo i vremenu bliži.

Uzeo sam one komedije za koje sam smatrao da ih svi znaju, ako ništa drugo a  ono po naslovu i čuvenju, a to su Novela od  Stanca, Skup i Dundo Maroje, dakle ono najbolje u komediografskom opusu Marina Držića.
Tri komedije sveli smo na esenciju, na bitno, usput igrajući se glumački likovima, situacijama, motivom...  
Skratili smo ga, doista smo ga „demontirali“, u dobroj vjeri da ćemo ga tako približiti svima, i onima koji ga dobro znaju, i onima (a tih je vjerojatno više) koji ga ne znaju, niti su imali želju da ga upoznaju.

Možda će se Držić tako skraćen, u igri glumaca koji se igraju njime i svojom glumačkom profesijom  pokušavajući  ga učiniti “našim”, ponekom učiniti neprimjernim, ali namjera nam je bila da se kroz radost igre i igranja dubrovački komediograf približi onima koji ga nikada ne bi ni „omirisali“, a onima koji ga znaju htjeli smo pružiti zabavno i radosno gledanje na malo drugačijeg Marina Držića.

I to je sve!
Damir Mađarić

Ove godine Držić kao da iskače sa svih hrvatskih pozornica, nema kazališta koje ga nije stavilo na repertoar. Istina, pola milenija od rođenja najvećeg hrvatskog komediografa zgodna je prigoda da se scenski još jednom propita njegovo djelo, u novom kontekstu kojeg nudi suvremenost, ali, većina interpretacija i dalje igra na sigurno, tretira Držića kao lektirnog klasika, kao da suvremeni kontekst i ne postoji. Pokušali smo zato nešto drugo - umjesto da igra Držića, Damir Mađarić kao autor adaptacije i redatelj, igra se Držićevim djelom, i to ne samo s jednim nego s čak tri. Najpopularnije Držićeve komedije: Novela od Stanca, Dundo Maroje i Skup ovdje su okvir za histrionsku igru koja odlazi dalje od samog Držića i bitno ulazi u kontekst vremena koje živimo.

Priča je jednostavna i suvremena - grupa glumaca okuplja se kako bi u novim tranzicijskim okolnostima potrošačkog društva i brze zarade uzela neku lovu na tezgarenju  Držićem, predstavljajući tri njegove komedije publici, iako sami i ne razumiju uvijek o čemu se tu radi. No, ono što počinje kao obična kazališna tezga kroz  predstavu polako otkriva Držićevu duhovitost i iznimnu ljepotu njegovoga jezika pa se glumcima pruža idealan okvir za odličnu glumačku igru, čija jedina svrha sigurno ne postaje novac.

Ali, kao i uvijek kod Držića - i tu je njegova bitna veza sa suvremenim hrvatskim društvom obnevidjelim od  trgovačkih centara koji niču na svakom koraku - i ovdje se sve vrti upravo oko novca i njegovog trošenja, pohlepe i mogućnosti brze zarade.  Jer, danas živimo vrijeme u kojem je novac, a ne čovjek, mjerilo svih stvari, a ljudski credo više nije mislim dakle postojim, nego kupujem dakle postojim. A to društvo u kojem živimo, ili točnije, društvo u kojem trošimo, pronalazi u ovakvom Marinu Držiću svoga kritičara, autora uvijek spremnoga narugati se lošim navikama i pohlepnim ljudima.

Marin Držić kritičan je prema pohlepnim Dubrovčanima svoga vremena, ali jednako je aktualan, pokazuje to i ova produkcija, u novim okolnostima suvremenog  svijeta koji se pet stoljeća kasnije pretvorio u trgovački centar s potrošačkim kreditom kao vrhovnim božanstvom kojem se taj svijet klanja.

Zato, stavte pamet na komediju i nasmijte se s Držićem - sami sebi!
Jasen Boko

Marin Držić (Dubrovnik 1508. - Venecija 1567.) najbolji je hrvatski komediograf i autor brojnih dramskih djela, napisao je pastorale Tirena, Venera i Adon, Plakir (Grižula) te komedije Novela od Stanca (Pokladna šala), Dundo Maroje, Skup, Mande, Arkulin, Pomet (sačuvano u fragmentima), Pijerin (izgubljeno) i Đuho Krpeta (izgubljeno).

Bio je svećenik u Dubrovniku, a 1538. dobiva stipendiju i odlazi u Italiju na studije, gdje u Sieni studira crkveno pravo, da bi postao čak i rektorom. No 1543. prekida studije  i vraća se u Dubrovnik, gdje neko vrijeme radi kao tumač i sluga bečkog aristokrata Kristofa Rogendorfa s kojim putuje u Beč i Carigrad,  a zabilježeno je i da je radio kao pisar u solanama i svirač u crkvama. Godine 1562. Držić odlazi u Firenzu, zatim seli u Veneciju, odakle upućuje firentinskom vojvodi Cosmu I i njegovom sinu Francescu pet pisama, danas poznatih kao urotnička pisma. Držić optužuje vladu u Dubrovniku, nazivajući ih dvadeset ludih nakaza i dvadeset škrtaca smiješnih u očima suvremenika i traži medičijevsku pomoć kako bi u Dubrovniku izveo puč, no nkad ne dobiva odgovor na svoja pisma. Čini se, da je o njima obavještena dubrovačka vlast, a postoji li veza tih urotničkih pisama i Držićeve tajanstvene smrti u Mlecima 1567. nikad nije razjašnjeno. Sahranjen je u mletačkoj crkvi Sv. Ivana i Pavla.

Držić je djela pisao za prikazivanje o pokladama, a izvodile su ih kazališne družine Pomet-družina, Garzarija i Njarnjasi. Njegove komedije i karakteri u njima temeljeni su na plautovskim obrascima, ali su znatno više od pukog oponašanja jer su inspirirane dubrovačkim osobnostima toga vremena, pa su i komedije i njihovi briljantni karakteri postale važan dio hrvatske književnosti i svjetske kazališne baštine.